ibrahimove, a.s, da*vetske metode
Šefik Kurdić | Novi Horizonti br/str. 72 Metode ranijih Allahovih, dž.š., poslanika su bile i ostale paradigmom za sve da'ije i trudbenike koji se trude ljudima dostaviti Allahovu, dž.š., vjeru. U ovom broju našeg Časopisa biće prezentirane da'vetske metode Ibrahima, a.s, koje će nam uveliko pripomoći u našem da'vetskom radu i djelovanju.
Veliki broj ajeta u Kur'anu Časnom tretira ovog velikog Allahovog Poslanika, a.s. Analizirajući ajete iz poglavlja El-Bekare, El-En'am, El-Enbija', Merjem i dr. razotkrivamo njegov životni put koji je bio isprepleten raznim poteškoćama i iskušenjima, koje Ibrahim, a.s, snagom svoje čvrste vjere, savladava i prevazilazi. Uz to, ovi časni ajeti nam sasvim dovoljno rasvjetljavaju njegov da'vetski angažman, koji je bio prepoznatljiv kod ovog velikog Poslanika još u njegovom najranijem životnom razdoblju.
Znatiželja vodi spoznaji
Ibrahim, a.s, još kao dječak ne zadovoljava se vjerom svoga naroda, koji je skrenuo sa pravoga puta. On pokušava naći istinskog Gospodara kome se treba klanjati. Otuda on, potaknut nepatvorenom prirodom i snažnim intelektualnim zanosom, pokušava spoznati Istinu. Allah Uzvišeni tu njegovu iskrenost i intelektualni napor nagrađuje istinskom spoznajom. Allah Milostivi veli: «I tako Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje, da bi čvrsto vjerovao.» (El-En'am, 75.)
Nakon toga, Allah Plemeniti nas upoznaje kako je Ibrahim, a.s, kada je vidio zvijezdu na vedrom nebu, uskliknuo: «Ovo je moj Gospodar!», ali kada je zvijezda nestala, konstatovao je: «Ne volim one koji zalaze!» Iza toga identičan zaključak je bio i sa Mjesecom i Suncem. Ibrahim, a.s, nakon pojavljivanja ovih nebeskih tijela i njihovog zalaska, a koje su stanovnici Harana obožavali , upozorava: «O narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem svoje lice, kao pravi vjernik, Onom koji je nebesa i Zemlju stvorio, i ja nisam idolopoklonik!» (El-En'am, 78-79.)
Djelovanje kod svojih najbližih
Stanovnici Babilona su obožavali kipove. Među idolopoklonicima je bio i Ibrahimov, a.s, otac Azer, kako ga i Kur'an naziva, iako Ehlu-l-kitabije kažu da mu je bilo ime Tara, dok brojni poznavaoci rodoslova, među kojima je i 'Abdullah b. 'Abbas, r.a, tvrde da mu je bilo ime Tareh. Međutim, Ibn Kesir navodi mišljenje po kome je ovo ime dobio zahvaljujući kipu koga je Azer obožavao.
Ibrahim, a.s, znajući za idolopoklonstvo svoga oca, svoj da'vetski angažman usmjerava upravo njemu, pa kaže: «Oče, zašto obožavaš ono što niti čuje, niti vidi, niti ti može išta koristiti?!» (Merjem, 42.) U poglavlju El-En'am, Ibrahim, a.s, zabrinuto pita svoga oca: «Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi!» (El-En'am, 74.)
Ibrahim, a.s, je pun sažaljenja, blag, obazriv i velikodušan prema svima, a posebno prema svome ocu. On je zabrinut zbog njegovog idolopoklonstva i zato, iako je do tada primao savjete od oca, on sada njega savjetuje, jer je vjerovanje iznad očinsko-sinovskih veza: «Oče, meni je došlo znanje koje tebi nije došlo, pa me slijedi i ja ću te na pravi put uputiti.» (Merjem, 43.)
Ibarahim, a.s, je izuzetno zabrinut za sudbinu svoga oca, pa mu blagom intonacijom pokušava približiti istinu i odvratiti ga od njegove zablude. Njegova zabrinutost i posebna briga djeteta prema ocu, najbolje se ilustrura kur'anskim riječima, u kojima mu Ibrahim, a.s, kaže: «Oče, bojim se da te od Milostivog ne stigne kakva kazna.» (Merjem, 45.)
Njegov otac ne prihvata savjete zabrinutog sina. I ne samo to nego mu i prijeti, što je svojevrsna prepoznatljiva crta nevjerstva, koje obavezno bude isprepleteno mržnjom i bijesom. Otac mu odgovara: «Zar ti, Ibrahime, mrziš moje bogove?! Ako ne prestaneš sigurno ću te kamenovati, zato me za dugo vremena napusti!» (Merjem, 46.)
Na ovu očevu prijetnju da će ga čak i kamenovati, ukoliko ne prestane da'vetski djelovati, Ibrahim, a.s, nije prestao biti pažljiv prema njemu i ponovio je svoju blagu intonaciju spram svoga roditelja, rekavši mu: «Mir tebi! Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer je On vrlo dobar prema meni!» (Merjem, 47.)
Ovaj odnos Ibrahima, a.s. spram njegovog oca Azera jasno nam pokazuje da ne treba klonuti duhom i ni jednog trenutka posustati na planu da'vetskih aktivnosti, pa i onda kada gotovo svaka nada u pozitivan odgovor izblijedi, treba se nadati i ostavljati prostor za ponovni blagi postupak, koji će jednoga dana, nadati se, dati uspjeh.
Razbijanje kipova – jedna od metoda djelovanja
Ibrahim, a.s, pokušava na sve moguće načine pozvati svoga oca, ali i preostali dio svoga naroda u okrilje Istine. On se služi raznim varijantama da've: lijepom riječju, blagom intonacijom i bratskim odnosom. Međutim, kada sve te kombinacije ostaju bez rezultata, on se odlučuje na riskantnu mjeru: rušenju kipova, pretpostavljajući kakve negativne konotacije to može proizvesti.
Naime, kada Ibrahim, a.s, njihova božanstva naziva njihovim pravim imenom: kumirima, a ne božanstvima ili bogovima, začuđeno upitavši: «Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?!» (El-Enbija', 52.), oni mu odgovaraju: «I naši preci su im se klanjali!» (El-Enbija', 53.), a to pretstvalja odgovor, kako primjećuje Sejjid Kutb, koji ukazuje na intelektualnu i duhovnu okamenjenost unutar mrtvih klišeja slijepog slijeđenja koji stoje nasuprot slobode vjerovanja, promicanja promatranja i razmišljanja i vrednovanja stvari i stanja istinskim, a ne tradicionalnim mjerilima. Vjerovanje u Allaha znači otvorenost, oslobađanje od imaginarnih, tradicijskih svetinja i okamenjenih naslijeđa koja nemaju osnove.
Ovim nas Ibrahim, a.s, upozorava da vrijednosti i pravi kriteriji ne izviru iz slijepog slijeđenja i oponašanja svojih predaka, već na kriterijima koji su uspostavljeni na Allahovoj, dž.š., objavi i Njegovom konceptu života koji je On uspostavio. Znajući za to, Ibrahim, a.s, definira njihovo loše stanje: «I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi!» (El-Enbija', 54.)
Njegovi sunarodnici postaju zbunjeni, pa pitaju: «Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?» (El-Enbija', 55.), što eksplicite ukazuje ne njihovu nesigurnost u vjerovanju i praksi koju su svakodnevno pokazivali, pa im Ibrahim, a.s, koji je čvrsto uvjeren u svoje vjerovanje u kojem nema nimalo sumnje, lutanja i neodlučnosti, odlučno odgovara: «Ne», - reče – Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati!» (El-Enbija', 56.)
On odlučuje, nakon svih prethodnih pokušaja koji su bili bezuspješni, razbijanjem kipova pokušati razbuditi njihovu uspavanu svijest, skršiti njihovu zabludu i slomiti njihovu krivu predodžbu o božanstvu. On kaže: «Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!» I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili».(El-Enbija', 57-58.)
Rušenjem kipova Ibrahim, a.s, očekuje da se njegov narod drastično promijeni i prizna svoju zabludu, ili, bar, da to bude početak jednog ozbiljnog dijaloga, koji bi, po njemu, trebao imati jedan novi i djelotvorniji efekat.
Dijalog se, uistinu, i ostvario, i ljudi iz njegovog naroda ga upitaše: «Jesi li ti, Ibrahime, uradio ovo s bogovima našim?!» (El-Enbija', 62.), a on im smireno i mudro odgovara: «To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore!» (El-Enbija', 63.) Oni kumire nazivaju bogovima, iako su postali polomljeni komadići razbacani po zemlji, pa ih Ibrahim, a.s, ismijava i ironično ih nagovara: «Pitajte ih ako umiju da govore!».
Ova sarkastična ironija, na momenat ih je vratila nekom obliku razmišljanja: «I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: «Vi ste, zaista, nepravedni!». Bio je to dobar znak da su uvidjeli glupost i nesuvislost svoga stava i neopravdanost svoga klanjanja kumirima, kao i to da im se po prvi put pogled otvorio, pa su primjetili tu glupost koju su iskazivali u svom ponašanju i taj mrak u kojem su bili smeteni i zbunjeni.
Međutim, to je bio, kako lijepo primjećuje Sejjid Kutb, samo jedan tračak svjetlosti iza kojeg je ponovo uslijedio mrak, samo jedan treptaj poslije koga su se njihova srca vratila letargiji i ravnošnosti: «Zatim glave oboriše i rekoše: «Ta ti znaš da ovi ne govore!» (El-Enbija', 65.)
Dakle, prva reakcija je bila vraćanje sebi, a druga obaranje glave označavala je ponovno vraćanje u zabludu. Nakon njihovog ponovnog povratka, u već ustajalu zabludu, Ibrahim, a.s, iako do kraja strpljiv i sasvim blag, sa žestinom ih pita: «Pa zašto se, onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?! Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?!» (El-Enbija', 66-67.)
Ovim riječima Ibrahim, a.s, želi iskoristiti njihovu zbunjenost, pa da njihovo trenutačno pretvori u stalno i konačno priznanje, tako da im to postane njihovo životno opredjeljenje. Na žalost, Ibrahim, a.s, će vrlo brzo utvrditi da je ova njihova zbunjenost bila samo privremenog karaktera a da je idolopoklonstvo, ipak, živjelo duboko u dubini njihovih bića.
Bacanje u vatru – simbol iskušenja da'ija
Nakon jasnih pokazatelja njihove zablude i Ibrahimovog, a.s, decidnog pitanja na koje se ne može drugačije odgovoriti izuzev prihvatanja istine i pokoravanja Onome koji je sve stvorio, oni pribjegavaju prepoznatljivom scenariju svih nevjernika svijeta: na argumente odgovaraju silom. Tako je bilo i u ovom slučaju. Zato su i uzviknuli: «Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!» - povikaše.» (El-Enbija', 68.)
Ibn Kesir kaže da su sa svih strana počeli sakupljati i donositi drva i to tako revnosno i uporno da bi se u to vrijeme čak i žena, koja bi se razboljela, zaklinjala da će i ona, ako ozdravi, prikupljati drva za Ibrahimovu, a.s, lomaču! Vatra se toliko rasplamsala, razbuktala i toliko je bacala iskre da to nikada prije toga nije viđeno. Nakon potpaljivanja i užasnog rasplamsavanja vatre, Ibrahima, a.s, su postavili na katapult, kojom prilikom su mu vezali ruke i noge, a on je tom prilikom izgovarao: «Nema boga osim Tebe, slava Tebi, Gospodaru svjetova. Tebi pripada sva zahvala i vlast i Ti nemaš sudruga!» U momentu kada je bio izbačen iz katapulta ka vatri, učio je: «Hasbijellahu ve ni'me-l-vekil!» / «Dovoljan nam je Allah i On je divan zaštitinik!»
Ove riječi, kako prenosi Ibn 'Abbas, r.a, izrekao je Ibrahim, a.s, prilikom bacanja na lomaču, ali i Muhammed, s.a.v.s, u momentu kada mu je bilo rečeno: «Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate, to im je učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: «Hasbunallahu ve ni'me-l-vekil!» / «Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitinik!». (Alu 'Imran, 173.)
Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s, rekao: «Kada je Ibrahim, a.s, bačen u vatru, rekao je: «Bože, Ti si Jedini na nebu, a ja sam jedini koji te obožava na Zemlji!»
Neki učenjaci navode da se melek Džibril pojavio Ibrahimu, a.s, dok je letio iz katapulta ka vatri, ponudivši mu pomoć, koju je on odbio, oslonivši se isključivo na Allaha Uzvišenog.
Analizirajući ove ajete, nedvosmisleno se dolazi do zaključka da oni nisu omeđeni povijesnim granicama, nego jasno pokazuju na momente da će svaki da'ija nailaziti na ovakva ili slična iskušenja. To se, uostalom, manifestira u svakom vremenu: od pokušaja spaljivanja da'ija, kao što je bio slučaj sa Ibrahimom, a.s, preko njihovog protjerivanja, pa do njihovog ubijanja, zatvaranja ili raznih drugih vrsta maltretiranja.
Prevladavanje iskušenja – uvjet za Allahovu, dž.š., pomoć
Kompletan život na ovome svijetu je učinjen iskušenjem za čovjeka. Prevladavanje iskušenja i svjesna angažiranost da se pobijede sve postavljene prepreke u životu, preduvjet su za Allahovu, dž.š., pomoć i olakšanje. Ibrahim, a.s, u ovom slučaju nailazi, rekli bismo, na nezaobilaznu prepreku i strahovitu katastrofu, koju po ljudskim mjerilima, nije moguće nikako riješiti. Međutim, njegova granitna vjera, svjesna volja i poslovična odlučnost bili su faktori koji su aktivirali Allahovu, dž.š., pomoć.
Se'id b. Džubejr prenosi od Ibn 'Abbasa, r.a, da je melek zadužen za kišu i njeno spuštanje priželjkivao da dobije naredbu od Allaha Uzvišenog, kako bi kišom ugasio tu ogromnu lomaču i tako spasio Ibrahima, a.s. Dakle, našom odlučnošću, jakom voljom i stabilnim imanom pokreću se i mobiliziraju Allahove, dž.š., vojske, čekajući naređenje da pomognu iskrenim Allahovim, dž.š., robovima.
Ovim činom je Ibrahim, a.s, pokazao kako se ne treba okretati ni istoku, ni zapadu, ni ovoj a niti onoj političkoj ili nekoj drugoj opciji, nego isključivo Allahu, Gospodaru svjetova, sa svjesnim pouzdanjem u Njega i čvrstim vjerovanjem u njegovu pomoć i intervenciju.
Koliko Allah Plemeniti voli svoje iskrene robove i to one koji ni jednoga momenta ne sumnjaju u Allahovu, dž.š., pomoć i intervenciju, eksplicite pokazuje ovaj ajet u kojem Gospodar svjetova direktno naređuje vatri da bude hladna i spasonosna Ibrahimu, a.s:
«O vatro, postani hladna i spasonosna Ibrahimu!» (El-Enbija', 69.)
Ibn 'Abbas, r.a, ističe, tumačeći ovaj ajet: «Da Allah nije rekao: «i spasonosna Ibrahimu!, on bi se smrzao od njene hladnoće!»
Jedino od vatre što je Ibrahim, a.s, osjetio je bio znoj na njegovom čelu, koji mu je, kako ističe Dahhak, Džibril brisao.
Čak je imao i meleka, kako navodi Suddi, koji mu je pravio hlad. I tako dok ga je svijet vidio na lomači, Ibrahim, a.s, je uživao u cvijetnoj bašči!
U tom smislu Minhal b. 'Amr kaže: «Čuo sam da je Ibrahim, a.s, četrdeset ili pedeset dana bio u vatri i da je, nakon toga, izjavio: «Nisam doživio ljepše dane i noći od onih u vatri. Da mi je, da mi čitav život bude onakav!»
Koliko Allah Uzvišeni mobilizira svoje vojske kada je u pitanju pomoć iskrenim vjernicima i da'ijama, najbolje ilustrira autentična predaja 'Aiše, r.a, koja prenosi da je Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s, rekao: «Kada je Ibrahim bačen u vatru, sve životinje su gasile vatru, izuzev geka, koji je u nju puhao!» Otuda je 'Aiša, r.a, ubijala ovu vrstu guštera.
Na temelju ovog Ibrahimovog, a.s, slučaja i brojnih drugih slučajeva tretiranih u Kur'anu i Sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, jasno se izvodi zaključak da spletke osoba ateizirane svijesti, obojene širkom, kufrom i devalviranjem Istine, kratko traju i bivaju, Allahovom, dž.š., intervencijom ili Njegovom naredbom, brzo neutralizirane. Zato Allah, dž.š., svima nama to jasno i precizno podvlači u Svojoj Časnoj Knjizi: «I oni htjedoše da mu postave zamku, ali Mi ih učinismo najvećim gubitnicima!» (El-Enbija', 70.)
Dakle, zagovornici kufra su izgubili čak i na ovom svijetu, a da ne govorimo, šta će se s njima desiti na onom svijetu, kada im vatra neće biti hladna a ni spasonosna, kao što je, u ovom slučaju, bila Ibrahimu, a.s. Ona će im biti, kako Allah Uzvišeni, prijeti: «ružno boravište i prebivalište!» (El-Furkan, 66.)
Znalačko korištenje da'vetskih metoda
Analizirajući kur'anske ajete dolazimo do zaključka da je Ibrahim, a.s, veoma znalački, mudro i spretno koristio čitav spektar da'vetskih metoda. Pogledajmo njegov dijalog sa kraljem Babilona:
«Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovom Gospodaru prepirao, zato što mu je Allah vlast dao?! Kad Ibrahim reče: «Moj Gospodar je Onaj koji život i smrt daje!», a on odgovori: «Ja dajem život i smrt!» «Allah daje da Sunce izlazi sa istoka», - reče Ibrahim – «pa učini ti da grane sa zapada!». I nevjernik se zbuni. A Allah neće silnike uputiti na pravi put».(El-Bekare, 258.)
Ovaj dijalog je vođen nakon Ibrahimovog, a.s, izlaska iz vatre. Očito je da je Ibrahim, a.s, želio napraviti pravu selekciju, pridobivši kralja Babilona, jer bi njegovim, eventualnim, prelaskom na islam, njegov narod u grupama ulazio u Allahovu, dž.š., vjeru. Međutim, tvrdoglavost većine vladajućih struktura u svim vremenima je identična. Kralj Babilona nije bio izuzetak, pa se i on kao i mnogi današnji moćnici umislio smatrajući da čak daje život i smrt. U ovom slučaju, kako navode Katade i Ibn Ishak, on izvodi dvojicu zatvorenika, pa jednog ubija a drugog u životu ostavlja, a onda pobjedonosno kliče, da on «daje život i smrt!».
Međutim, zahvaljujući perfektnim metodama Ibrahima, a.s, kralj ostaje bez argumenata i mogućnosti svog bahatog i zločinačkog postupka. Naime, sada Ibrahim, a.s, poseže za jednom novom metodom kojoj kralj ne može parirati, niti svoj položaj i moć može zloupotrijebiti. Ibrahim, a.s, ga sada provodi kroz nebeske sfere i pita ga može li on Sunce pokrenuti sa zapada. Tek tada je kralj Babilona, iako suvereno vlada četiri stotine godina, kako navodi Ibn Kesir, osjetio da je isuviše mali, a nebesko prostranstvo i Sunce u njemu, isuviše veliki i nedostižni! Allah to jednostavno napominje: «I nevjernik se zbuni!»
Treba konstatovati da svaki da'ija ima mogućnost svojevrsne dominacije nad drugima upravo ovakvim metodama koje je koristio Ibrahim, a.s, jer je da'ija baštinik čistih, nepatvorenih i nepobitnih argumenata, a negatori Istine posjeduju samo falsifikate, umišljenost i pretpostavke!
Preferiranje napuštanja nad asimilacijom
Meditirajući o Ibrahimovim, a.s, postupcima svaki da'ija dolazi do zaključka da mora ostati dosljedan ideje koju zastupa. Ukoliko niko ne želi primiti tu ideju koju on zagovara, da'ija će radije ostati sam, nego doći u iskušenje kufra, laži i zablude. Potvrda za to je u Ibrahimovom, a.s, postupku, kada nakon svih metoda koje je iskoristio, odlučno izgovara:
«I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se svome Gospodaru; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju mome Gospodaru!» (Merjem, 48.)
Ukoliko se manifestira minimum čvrste vjere, onda nam Allah Uzvišeni nadoknadi daleko dragocjenijim nego što smo imali i posjedovali. To se najbolje ilustrira na Ibrahimovom, a.s, primjeru:
«I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Ja'kuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo i darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani!» (Merjem, 49-50.)
Ibrahim, a.s, napusti domovinu, porodicu i narod. Allah Uzvišeni mu je to nadoknadio blagoslovljenom zemljom, domovinom boljom od njegove prethodne domovine. Nadoknadio je od njegovog potomstva mnogobrojnu zajednicu, koja je postala narod bolji od njegovog naroda. Iz njegove porodice i potomstva učinio je brojne poslanike i vjerovjesnike koje su ljude upućivali i dobro širili. Divne li kompenzacije, divne li nagrade i divnog li svršetka koji je Allah, dž.š., dodijelio Ibrahimu, a.s!!!
Uistinu su divne poruke Ibrahimovog, a.s, da'vatskog angažmana i njegovo paradigmatično prevladavanje poteškoća i iskušenja, koja su prosuta u životu svakog da'ije!
Veliki broj ajeta u Kur'anu Časnom tretira ovog velikog Allahovog Poslanika, a.s. Analizirajući ajete iz poglavlja El-Bekare, El-En'am, El-Enbija', Merjem i dr. razotkrivamo njegov životni put koji je bio isprepleten raznim poteškoćama i iskušenjima, koje Ibrahim, a.s, snagom svoje čvrste vjere, savladava i prevazilazi. Uz to, ovi časni ajeti nam sasvim dovoljno rasvjetljavaju njegov da'vetski angažman, koji je bio prepoznatljiv kod ovog velikog Poslanika još u njegovom najranijem životnom razdoblju.
Znatiželja vodi spoznaji
Ibrahim, a.s, još kao dječak ne zadovoljava se vjerom svoga naroda, koji je skrenuo sa pravoga puta. On pokušava naći istinskog Gospodara kome se treba klanjati. Otuda on, potaknut nepatvorenom prirodom i snažnim intelektualnim zanosom, pokušava spoznati Istinu. Allah Uzvišeni tu njegovu iskrenost i intelektualni napor nagrađuje istinskom spoznajom. Allah Milostivi veli: «I tako Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje, da bi čvrsto vjerovao.» (El-En'am, 75.)
Nakon toga, Allah Plemeniti nas upoznaje kako je Ibrahim, a.s, kada je vidio zvijezdu na vedrom nebu, uskliknuo: «Ovo je moj Gospodar!», ali kada je zvijezda nestala, konstatovao je: «Ne volim one koji zalaze!» Iza toga identičan zaključak je bio i sa Mjesecom i Suncem. Ibrahim, a.s, nakon pojavljivanja ovih nebeskih tijela i njihovog zalaska, a koje su stanovnici Harana obožavali , upozorava: «O narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem svoje lice, kao pravi vjernik, Onom koji je nebesa i Zemlju stvorio, i ja nisam idolopoklonik!» (El-En'am, 78-79.)
Djelovanje kod svojih najbližih
Stanovnici Babilona su obožavali kipove. Među idolopoklonicima je bio i Ibrahimov, a.s, otac Azer, kako ga i Kur'an naziva, iako Ehlu-l-kitabije kažu da mu je bilo ime Tara, dok brojni poznavaoci rodoslova, među kojima je i 'Abdullah b. 'Abbas, r.a, tvrde da mu je bilo ime Tareh. Međutim, Ibn Kesir navodi mišljenje po kome je ovo ime dobio zahvaljujući kipu koga je Azer obožavao.
Ibrahim, a.s, znajući za idolopoklonstvo svoga oca, svoj da'vetski angažman usmjerava upravo njemu, pa kaže: «Oče, zašto obožavaš ono što niti čuje, niti vidi, niti ti može išta koristiti?!» (Merjem, 42.) U poglavlju El-En'am, Ibrahim, a.s, zabrinuto pita svoga oca: «Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi!» (El-En'am, 74.)
Ibrahim, a.s, je pun sažaljenja, blag, obazriv i velikodušan prema svima, a posebno prema svome ocu. On je zabrinut zbog njegovog idolopoklonstva i zato, iako je do tada primao savjete od oca, on sada njega savjetuje, jer je vjerovanje iznad očinsko-sinovskih veza: «Oče, meni je došlo znanje koje tebi nije došlo, pa me slijedi i ja ću te na pravi put uputiti.» (Merjem, 43.)
Ibarahim, a.s, je izuzetno zabrinut za sudbinu svoga oca, pa mu blagom intonacijom pokušava približiti istinu i odvratiti ga od njegove zablude. Njegova zabrinutost i posebna briga djeteta prema ocu, najbolje se ilustrura kur'anskim riječima, u kojima mu Ibrahim, a.s, kaže: «Oče, bojim se da te od Milostivog ne stigne kakva kazna.» (Merjem, 45.)
Njegov otac ne prihvata savjete zabrinutog sina. I ne samo to nego mu i prijeti, što je svojevrsna prepoznatljiva crta nevjerstva, koje obavezno bude isprepleteno mržnjom i bijesom. Otac mu odgovara: «Zar ti, Ibrahime, mrziš moje bogove?! Ako ne prestaneš sigurno ću te kamenovati, zato me za dugo vremena napusti!» (Merjem, 46.)
Na ovu očevu prijetnju da će ga čak i kamenovati, ukoliko ne prestane da'vetski djelovati, Ibrahim, a.s, nije prestao biti pažljiv prema njemu i ponovio je svoju blagu intonaciju spram svoga roditelja, rekavši mu: «Mir tebi! Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer je On vrlo dobar prema meni!» (Merjem, 47.)
Ovaj odnos Ibrahima, a.s. spram njegovog oca Azera jasno nam pokazuje da ne treba klonuti duhom i ni jednog trenutka posustati na planu da'vetskih aktivnosti, pa i onda kada gotovo svaka nada u pozitivan odgovor izblijedi, treba se nadati i ostavljati prostor za ponovni blagi postupak, koji će jednoga dana, nadati se, dati uspjeh.
Razbijanje kipova – jedna od metoda djelovanja
Ibrahim, a.s, pokušava na sve moguće načine pozvati svoga oca, ali i preostali dio svoga naroda u okrilje Istine. On se služi raznim varijantama da've: lijepom riječju, blagom intonacijom i bratskim odnosom. Međutim, kada sve te kombinacije ostaju bez rezultata, on se odlučuje na riskantnu mjeru: rušenju kipova, pretpostavljajući kakve negativne konotacije to može proizvesti.
Naime, kada Ibrahim, a.s, njihova božanstva naziva njihovim pravim imenom: kumirima, a ne božanstvima ili bogovima, začuđeno upitavši: «Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?!» (El-Enbija', 52.), oni mu odgovaraju: «I naši preci su im se klanjali!» (El-Enbija', 53.), a to pretstvalja odgovor, kako primjećuje Sejjid Kutb, koji ukazuje na intelektualnu i duhovnu okamenjenost unutar mrtvih klišeja slijepog slijeđenja koji stoje nasuprot slobode vjerovanja, promicanja promatranja i razmišljanja i vrednovanja stvari i stanja istinskim, a ne tradicionalnim mjerilima. Vjerovanje u Allaha znači otvorenost, oslobađanje od imaginarnih, tradicijskih svetinja i okamenjenih naslijeđa koja nemaju osnove.
Ovim nas Ibrahim, a.s, upozorava da vrijednosti i pravi kriteriji ne izviru iz slijepog slijeđenja i oponašanja svojih predaka, već na kriterijima koji su uspostavljeni na Allahovoj, dž.š., objavi i Njegovom konceptu života koji je On uspostavio. Znajući za to, Ibrahim, a.s, definira njihovo loše stanje: «I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi!» (El-Enbija', 54.)
Njegovi sunarodnici postaju zbunjeni, pa pitaju: «Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?» (El-Enbija', 55.), što eksplicite ukazuje ne njihovu nesigurnost u vjerovanju i praksi koju su svakodnevno pokazivali, pa im Ibrahim, a.s, koji je čvrsto uvjeren u svoje vjerovanje u kojem nema nimalo sumnje, lutanja i neodlučnosti, odlučno odgovara: «Ne», - reče – Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati!» (El-Enbija', 56.)
On odlučuje, nakon svih prethodnih pokušaja koji su bili bezuspješni, razbijanjem kipova pokušati razbuditi njihovu uspavanu svijest, skršiti njihovu zabludu i slomiti njihovu krivu predodžbu o božanstvu. On kaže: «Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!» I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili».(El-Enbija', 57-58.)
Rušenjem kipova Ibrahim, a.s, očekuje da se njegov narod drastično promijeni i prizna svoju zabludu, ili, bar, da to bude početak jednog ozbiljnog dijaloga, koji bi, po njemu, trebao imati jedan novi i djelotvorniji efekat.
Dijalog se, uistinu, i ostvario, i ljudi iz njegovog naroda ga upitaše: «Jesi li ti, Ibrahime, uradio ovo s bogovima našim?!» (El-Enbija', 62.), a on im smireno i mudro odgovara: «To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore!» (El-Enbija', 63.) Oni kumire nazivaju bogovima, iako su postali polomljeni komadići razbacani po zemlji, pa ih Ibrahim, a.s, ismijava i ironično ih nagovara: «Pitajte ih ako umiju da govore!».
Ova sarkastična ironija, na momenat ih je vratila nekom obliku razmišljanja: «I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: «Vi ste, zaista, nepravedni!». Bio je to dobar znak da su uvidjeli glupost i nesuvislost svoga stava i neopravdanost svoga klanjanja kumirima, kao i to da im se po prvi put pogled otvorio, pa su primjetili tu glupost koju su iskazivali u svom ponašanju i taj mrak u kojem su bili smeteni i zbunjeni.
Međutim, to je bio, kako lijepo primjećuje Sejjid Kutb, samo jedan tračak svjetlosti iza kojeg je ponovo uslijedio mrak, samo jedan treptaj poslije koga su se njihova srca vratila letargiji i ravnošnosti: «Zatim glave oboriše i rekoše: «Ta ti znaš da ovi ne govore!» (El-Enbija', 65.)
Dakle, prva reakcija je bila vraćanje sebi, a druga obaranje glave označavala je ponovno vraćanje u zabludu. Nakon njihovog ponovnog povratka, u već ustajalu zabludu, Ibrahim, a.s, iako do kraja strpljiv i sasvim blag, sa žestinom ih pita: «Pa zašto se, onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?! Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?!» (El-Enbija', 66-67.)
Ovim riječima Ibrahim, a.s, želi iskoristiti njihovu zbunjenost, pa da njihovo trenutačno pretvori u stalno i konačno priznanje, tako da im to postane njihovo životno opredjeljenje. Na žalost, Ibrahim, a.s, će vrlo brzo utvrditi da je ova njihova zbunjenost bila samo privremenog karaktera a da je idolopoklonstvo, ipak, živjelo duboko u dubini njihovih bića.
Bacanje u vatru – simbol iskušenja da'ija
Nakon jasnih pokazatelja njihove zablude i Ibrahimovog, a.s, decidnog pitanja na koje se ne može drugačije odgovoriti izuzev prihvatanja istine i pokoravanja Onome koji je sve stvorio, oni pribjegavaju prepoznatljivom scenariju svih nevjernika svijeta: na argumente odgovaraju silom. Tako je bilo i u ovom slučaju. Zato su i uzviknuli: «Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!» - povikaše.» (El-Enbija', 68.)
Ibn Kesir kaže da su sa svih strana počeli sakupljati i donositi drva i to tako revnosno i uporno da bi se u to vrijeme čak i žena, koja bi se razboljela, zaklinjala da će i ona, ako ozdravi, prikupljati drva za Ibrahimovu, a.s, lomaču! Vatra se toliko rasplamsala, razbuktala i toliko je bacala iskre da to nikada prije toga nije viđeno. Nakon potpaljivanja i užasnog rasplamsavanja vatre, Ibrahima, a.s, su postavili na katapult, kojom prilikom su mu vezali ruke i noge, a on je tom prilikom izgovarao: «Nema boga osim Tebe, slava Tebi, Gospodaru svjetova. Tebi pripada sva zahvala i vlast i Ti nemaš sudruga!» U momentu kada je bio izbačen iz katapulta ka vatri, učio je: «Hasbijellahu ve ni'me-l-vekil!» / «Dovoljan nam je Allah i On je divan zaštitinik!»
Ove riječi, kako prenosi Ibn 'Abbas, r.a, izrekao je Ibrahim, a.s, prilikom bacanja na lomaču, ali i Muhammed, s.a.v.s, u momentu kada mu je bilo rečeno: «Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate, to im je učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: «Hasbunallahu ve ni'me-l-vekil!» / «Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitinik!». (Alu 'Imran, 173.)
Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s, rekao: «Kada je Ibrahim, a.s, bačen u vatru, rekao je: «Bože, Ti si Jedini na nebu, a ja sam jedini koji te obožava na Zemlji!»
Neki učenjaci navode da se melek Džibril pojavio Ibrahimu, a.s, dok je letio iz katapulta ka vatri, ponudivši mu pomoć, koju je on odbio, oslonivši se isključivo na Allaha Uzvišenog.
Analizirajući ove ajete, nedvosmisleno se dolazi do zaključka da oni nisu omeđeni povijesnim granicama, nego jasno pokazuju na momente da će svaki da'ija nailaziti na ovakva ili slična iskušenja. To se, uostalom, manifestira u svakom vremenu: od pokušaja spaljivanja da'ija, kao što je bio slučaj sa Ibrahimom, a.s, preko njihovog protjerivanja, pa do njihovog ubijanja, zatvaranja ili raznih drugih vrsta maltretiranja.
Prevladavanje iskušenja – uvjet za Allahovu, dž.š., pomoć
Kompletan život na ovome svijetu je učinjen iskušenjem za čovjeka. Prevladavanje iskušenja i svjesna angažiranost da se pobijede sve postavljene prepreke u životu, preduvjet su za Allahovu, dž.š., pomoć i olakšanje. Ibrahim, a.s, u ovom slučaju nailazi, rekli bismo, na nezaobilaznu prepreku i strahovitu katastrofu, koju po ljudskim mjerilima, nije moguće nikako riješiti. Međutim, njegova granitna vjera, svjesna volja i poslovična odlučnost bili su faktori koji su aktivirali Allahovu, dž.š., pomoć.
Se'id b. Džubejr prenosi od Ibn 'Abbasa, r.a, da je melek zadužen za kišu i njeno spuštanje priželjkivao da dobije naredbu od Allaha Uzvišenog, kako bi kišom ugasio tu ogromnu lomaču i tako spasio Ibrahima, a.s. Dakle, našom odlučnošću, jakom voljom i stabilnim imanom pokreću se i mobiliziraju Allahove, dž.š., vojske, čekajući naređenje da pomognu iskrenim Allahovim, dž.š., robovima.
Ovim činom je Ibrahim, a.s, pokazao kako se ne treba okretati ni istoku, ni zapadu, ni ovoj a niti onoj političkoj ili nekoj drugoj opciji, nego isključivo Allahu, Gospodaru svjetova, sa svjesnim pouzdanjem u Njega i čvrstim vjerovanjem u njegovu pomoć i intervenciju.
Koliko Allah Plemeniti voli svoje iskrene robove i to one koji ni jednoga momenta ne sumnjaju u Allahovu, dž.š., pomoć i intervenciju, eksplicite pokazuje ovaj ajet u kojem Gospodar svjetova direktno naređuje vatri da bude hladna i spasonosna Ibrahimu, a.s:
«O vatro, postani hladna i spasonosna Ibrahimu!» (El-Enbija', 69.)
Ibn 'Abbas, r.a, ističe, tumačeći ovaj ajet: «Da Allah nije rekao: «i spasonosna Ibrahimu!, on bi se smrzao od njene hladnoće!»
Jedino od vatre što je Ibrahim, a.s, osjetio je bio znoj na njegovom čelu, koji mu je, kako ističe Dahhak, Džibril brisao.
Čak je imao i meleka, kako navodi Suddi, koji mu je pravio hlad. I tako dok ga je svijet vidio na lomači, Ibrahim, a.s, je uživao u cvijetnoj bašči!
U tom smislu Minhal b. 'Amr kaže: «Čuo sam da je Ibrahim, a.s, četrdeset ili pedeset dana bio u vatri i da je, nakon toga, izjavio: «Nisam doživio ljepše dane i noći od onih u vatri. Da mi je, da mi čitav život bude onakav!»
Koliko Allah Uzvišeni mobilizira svoje vojske kada je u pitanju pomoć iskrenim vjernicima i da'ijama, najbolje ilustrira autentična predaja 'Aiše, r.a, koja prenosi da je Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s, rekao: «Kada je Ibrahim bačen u vatru, sve životinje su gasile vatru, izuzev geka, koji je u nju puhao!» Otuda je 'Aiša, r.a, ubijala ovu vrstu guštera.
Na temelju ovog Ibrahimovog, a.s, slučaja i brojnih drugih slučajeva tretiranih u Kur'anu i Sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, jasno se izvodi zaključak da spletke osoba ateizirane svijesti, obojene širkom, kufrom i devalviranjem Istine, kratko traju i bivaju, Allahovom, dž.š., intervencijom ili Njegovom naredbom, brzo neutralizirane. Zato Allah, dž.š., svima nama to jasno i precizno podvlači u Svojoj Časnoj Knjizi: «I oni htjedoše da mu postave zamku, ali Mi ih učinismo najvećim gubitnicima!» (El-Enbija', 70.)
Dakle, zagovornici kufra su izgubili čak i na ovom svijetu, a da ne govorimo, šta će se s njima desiti na onom svijetu, kada im vatra neće biti hladna a ni spasonosna, kao što je, u ovom slučaju, bila Ibrahimu, a.s. Ona će im biti, kako Allah Uzvišeni, prijeti: «ružno boravište i prebivalište!» (El-Furkan, 66.)
Znalačko korištenje da'vetskih metoda
Analizirajući kur'anske ajete dolazimo do zaključka da je Ibrahim, a.s, veoma znalački, mudro i spretno koristio čitav spektar da'vetskih metoda. Pogledajmo njegov dijalog sa kraljem Babilona:
«Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovom Gospodaru prepirao, zato što mu je Allah vlast dao?! Kad Ibrahim reče: «Moj Gospodar je Onaj koji život i smrt daje!», a on odgovori: «Ja dajem život i smrt!» «Allah daje da Sunce izlazi sa istoka», - reče Ibrahim – «pa učini ti da grane sa zapada!». I nevjernik se zbuni. A Allah neće silnike uputiti na pravi put».(El-Bekare, 258.)
Ovaj dijalog je vođen nakon Ibrahimovog, a.s, izlaska iz vatre. Očito je da je Ibrahim, a.s, želio napraviti pravu selekciju, pridobivši kralja Babilona, jer bi njegovim, eventualnim, prelaskom na islam, njegov narod u grupama ulazio u Allahovu, dž.š., vjeru. Međutim, tvrdoglavost većine vladajućih struktura u svim vremenima je identična. Kralj Babilona nije bio izuzetak, pa se i on kao i mnogi današnji moćnici umislio smatrajući da čak daje život i smrt. U ovom slučaju, kako navode Katade i Ibn Ishak, on izvodi dvojicu zatvorenika, pa jednog ubija a drugog u životu ostavlja, a onda pobjedonosno kliče, da on «daje život i smrt!».
Međutim, zahvaljujući perfektnim metodama Ibrahima, a.s, kralj ostaje bez argumenata i mogućnosti svog bahatog i zločinačkog postupka. Naime, sada Ibrahim, a.s, poseže za jednom novom metodom kojoj kralj ne može parirati, niti svoj položaj i moć može zloupotrijebiti. Ibrahim, a.s, ga sada provodi kroz nebeske sfere i pita ga može li on Sunce pokrenuti sa zapada. Tek tada je kralj Babilona, iako suvereno vlada četiri stotine godina, kako navodi Ibn Kesir, osjetio da je isuviše mali, a nebesko prostranstvo i Sunce u njemu, isuviše veliki i nedostižni! Allah to jednostavno napominje: «I nevjernik se zbuni!»
Treba konstatovati da svaki da'ija ima mogućnost svojevrsne dominacije nad drugima upravo ovakvim metodama koje je koristio Ibrahim, a.s, jer je da'ija baštinik čistih, nepatvorenih i nepobitnih argumenata, a negatori Istine posjeduju samo falsifikate, umišljenost i pretpostavke!
Preferiranje napuštanja nad asimilacijom
Meditirajući o Ibrahimovim, a.s, postupcima svaki da'ija dolazi do zaključka da mora ostati dosljedan ideje koju zastupa. Ukoliko niko ne želi primiti tu ideju koju on zagovara, da'ija će radije ostati sam, nego doći u iskušenje kufra, laži i zablude. Potvrda za to je u Ibrahimovom, a.s, postupku, kada nakon svih metoda koje je iskoristio, odlučno izgovara:
«I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se svome Gospodaru; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju mome Gospodaru!» (Merjem, 48.)
Ukoliko se manifestira minimum čvrste vjere, onda nam Allah Uzvišeni nadoknadi daleko dragocjenijim nego što smo imali i posjedovali. To se najbolje ilustrira na Ibrahimovom, a.s, primjeru:
«I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Ja'kuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo i darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani!» (Merjem, 49-50.)
Ibrahim, a.s, napusti domovinu, porodicu i narod. Allah Uzvišeni mu je to nadoknadio blagoslovljenom zemljom, domovinom boljom od njegove prethodne domovine. Nadoknadio je od njegovog potomstva mnogobrojnu zajednicu, koja je postala narod bolji od njegovog naroda. Iz njegove porodice i potomstva učinio je brojne poslanike i vjerovjesnike koje su ljude upućivali i dobro širili. Divne li kompenzacije, divne li nagrade i divnog li svršetka koji je Allah, dž.š., dodijelio Ibrahimu, a.s!!!
Uistinu su divne poruke Ibrahimovog, a.s, da'vatskog angažmana i njegovo paradigmatično prevladavanje poteškoća i iskušenja, koja su prosuta u životu svakog da'ije!
(sura Et-Tewba 111. ajet)